ZAGORJE - KALINOVIK I ŽUPA ZAGORSKA

Kalinovik je bosanskohercegovačka općina i gradić koji se nalazi šezdesetak kilometara južno od Sarajeva, a graniči sa općinama Foča, Ustikolina, Konjic, Nevesinje, Gacko i Trnovo. Kalinovik se nalazi na visini od 1070 metara iznad mora. Po popisu iz 1991. godine, u općini Kalinovik živjelo je 4.667 stanovnika, od toga u gradu Kalinoviku - 1.385. Općina se sastojala iz nekoliko područja. To su Ulog, Obalj, Župa zagorska, Ljuta, Varoš, Dobro Polje. Župa zagorska prije rata bila je naseljena pretežno Bošnjacima.
Župa zagorska je jugozapadni dio općine Kalinovik (Zagorje). Župu zagorsku čine sela: Kutine, Bojići, Daganj, Sočani, Hotovlje, Brda, Luko i Polje..Taj predio uokviruju riječice Zavala i Tatinac te Vrhovinska rijeka  sa sjeverne i istočne strane, sa južne strane rijeka Neretva, a sa zapadne rijeka Ljuta.

 

Na: http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/smail_aga_cengic_mit_i_stvarnost.htm                                                                                                                        mogu se pronaći veoma interesantni podaci iz historije ovoga kraja...evo nekoliko citata:

Govori se o bezima Čengićima na Zagorju i o čuvenom Smail-agi Čengiću:

"Bezi Čengići kazuju da se njihovi stari iz Čengerlije (Mala Azija) u Bosnu doseliše prije jedno 300 godina i da su najprije pali u Zagorje u selo Jažići blizu Kalinovika, gdje sagradiše prvu Čengića kulu. Iz Jažića brzo su se Čengići razasuli po Zagorju, u okolišu od neko dva sata, te se nastaniše u selima Borije, Jelašca, Mjehovina, Kute i Vihovići. ...........U Istočnoj Bosni je bilo više njihovih kula i odzaka. Akademik Hamdija Krševljaković u svojoj monografiji o Čengićima piše da je samo na Zagorju, početkom 19. stoljeća bilo sedam kula i odzaka: Borije, Jelašca, Kuta, Mjehovina, Hotovlje, Zelumići i Vihovići. Putopisac i historičar Evlija Čelebija, koji je po drugi put proputovao Bosnu, mislim, 1664, opisuje odzak Ali¬paše Čengića na Zagorju: „Dvori Čengića su kao tvrđava veliki odzak (curia nobilitaris), koji ima kojih tri stotine soba, divanhana (prostorija za audijencije i vijećanje), banja, kuhinja, magazine, te štale u koje se može smjestiti dvije hiljade konja. U ovoj zemlji takve dvore nazivaju „odzak”... Broj soba čini mi se pretjeranim, ali se vidi da je to bilo veliko i bogato.

.......Čengići su u prošlosti igrali veliku ulogu u životu Hercegovine. Godine 1800. Čengići se naseliše i u Gacko.....Najčuveniji predstavnik ove porodice u 19. vijeku bio je Ismail ili Smail-aga Čengić, sin Ibrahimov, glavna ličnost besmrtnog epa Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića” i većeg broja epskih narodnih pjesama. Rođen je u selu Jelašca, nedaleko od Kalinovika oko 1780. godine................Ferdo Šišić kaže za njega da je bio „veoma pravedan i čovekoljubiv gospodar, zaštićujući na svakom koraku svoju raju tako da je bilo dosta reći: „ja sam iz Smail-agina kadiluka”, pa da te niko nije smio dirnuti”..............Smail-aga je stolovao u Lipniku kod Gacka. Njegova čuvena kula bila je ozidana od kamena i pokrivena takođe kamenim pločama. Donji dio, izba, bio je sav u obliku svoda, a na gornjim bojevima bile su sobe. Oko osnovne kule bile su sagrađene još četiri zgrade, i to: haremluk (za žene), musafirhana (za goste), jedna kuća za pandure i jedna za zatvor. Sve je to bilo opasano kamenim zidom, visine četiri metra, a na njemu su bila dvoja vrata; velika dvokrilna kapija, koja je gledala u polje i mala kapija za žene. Unutar zida nalazila se i dzamija sa drvenim munarom. Kasnije su Austrijanci kamen kojim je kula bila zidana odnijeli u Avtovac i upotrijebili za gradnju kasarne. ....."

Čengići su u 18. vijeku odselili u Tursku...Njihove posjede na Zagorju zaposjeo je beg Pilipović. Pilipović je umjesto Jelašaca za svoje stolovanje odabrao Luko. Luko je bilo izuzetno po mnogo čemu. Prvo, geografski Luko je bilo džep u koji se moglo doči samo sa dvije strane. Drugo Luko je ravno mjesto i plodno uz to. Sa Lukog puca vidik sve do Kalinovika, do Zelengore i Treskavice. Kažu da je Pilipovića bilo sve od Dindola do iza Kalinovika i od Treskavice do Nedavića...U 18 i 19. vijeku harala je kuga. Mnoga sela bi preko noći ostajala bez žive duše. Bezi su u ta prazna sela dovodili novo stanovništvo iz raznih krajeva. Tako se valjda može objasniti i tvrdnja mnogih porodica u Župi zagorskoj i drugdje da su njihovi preci doselili iz Crne Gore, Hercegovine ili Foče...

Postoji priča kako su stanovnici sela Čitluk (bjelimićka strana) u to prošlo vrijeme, u predvečerje vidjeli kola (zapregu) koja su vukli volovi. Na kolima su bile dvije djevojke, držale se za ruke i pjevale. Kola su prošla selom. Ujutro, probudila se samo neka djevojka i tu čudnu priču ispričala kasnije. Svi ostali mještani pomrli su tu noć, od kuge.

Ovo nam opet može objasniti brojna bezimena groblja (hareme) sa bašlucima za koja niko ne zna čija su. Moguće je da se radi baš o onima koji su življeli prije na ovom području, a pomrli su od kuge. Tako je selo ostalo pusto. Oni koje su bezi kasnije doselili, sahranili su ih možda, a da nisu znali ni ko su ni kako se zvalo njihovo selo...

PRIGRLJENI ZAVIČAJ - HAKIJA BAŠALIĆ

Nedavno sam dobio knjigu od uvaženog profesora Hakije Bašalića. Hakija već dugo godina živi u Tuzli, ali rođen je u Selima kod Uloga. Iskreno, obradovalo me. Knjigu sam pročitao odjednom, u dahu. Hakija nam na jedan razumljiv ("šukrijinski")i slikovit način priča o jednom vremenu i ljudima koji su bili. Perom pravog majstora vodi nas Hakija u prošlost koja je često tamna i nejasna.

A vrijme teče. Sa njim i mi budemo i nestajemo. Ostat će zapamćeno samo ono što bude zapisano. Knjiga je ustvari porodično stablo porodice Bašalić. Ali ona je i više od toga. Preporučujem vam da potražite ovu knjigu i pročitate je.

DONATORSKA KONFERENCIJA U SARAJEVU (24.4.2012.god.)

SARAJEVO - Međunarodna donatorska konferencija rezultirala je prikupljenim iznosom od nešto malo manje od 300 milijuna eura, izjavio je na konferenciji za novinare ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Damir Ljubić.

Tijekom Konferencije najavljena je i uspostava Fonda Regionalnog stambenog programa koji će formalno zaživjeti u jesen 2012.

U ovaj iznos nisu ubrajane participacije zemalja organizatora Konferencije (BiH, Crne Gore, Srbije i Hrvatske), a koje bi trebale iznositi oko 80 milijuna eura, piše Fena.

Prikupljena sredstva bit će iskorištena tijekom petogodišnje realizacije Regionalnog stambenog programa kojim će biti obuhvaćene 74.000 osoba.

*****************************************************

 Dok ovo čitate, niste sigurni da li je to nova bajka braće Grim koja je bila negdje zaboravljena u istočnoj Njemačkoj ili neki izvještaj iz daleke zemlje Sijera Leone. Jasno je da Luko od ovoga neće dobiti ništa. A i ako dobije, dobit će to ljudi koji već imaju po nekoliko kuća u Sarajevu. Oni su pravi borci za povećanje procenta korupcije. Oni imaju  veze svuda. Oni koji nemaju na Lukom ništa i neće dobiti ništa..Živjet će oni i dalje po izbjeglištvu. Orat će i kopati tuđe bašče i trnjišta, državne tratine i neplodnu zemlju.  Spavat će u kućama bez krova ili bez poda i nadati se nekoj novoj donatroskoj konferenciji 2212. godine kad će, valjda doći na red da im se napravi kuće pa bar 6x4 metara četvornih. Valjda će ih toliko zapasti. Jer nema se para. Tako, porodične kuće porodica Pozder, Vilić (u Donjem Lukom), Perućica, Kunić i dalje će ostati neobnovljene.

Pišite - jer sve što nije zapisano, pada u zaborav...

**************************************************************

PUTNA KOMUNIKACIJA
            KONJIC - BJELIMIĆI - KALINOVIK
                          NIJE PROHODNA

DONJE LUKO

"DVADESET GODINA POSLIJE"

Mevlud u Ulogu, 12.juna 2010.god.

Vrijeme je bilo sunčano i toplo. Već nekokiko godina se spremam da prođem putem Sarajevo - Kalinovik - Ulog. Iz Butmira u Trnovo je 35 km, do Kalinovika 66 km, a do Uloga 90 km. Iznenadilo me ponešto od onoga što sam vidio.Tu su prvo devastirana kafana na Rogoju pa izgled Kalinovika kao gradića. Nigdje onih topola i hlada i onog mira kalinovačkog. Nigdje čavki i gačaca da lome taj mir usred dana. I ptice napuste ljude i krajeve. Donji logor koji je nekada bio pun vojske, sada je prazan i dobrim dijelom porušen. Za nekakve potrebe obnovljen je samo jedan dio zgrada. Na vojnoj prijavnici u Donji logor pustoš. Nema stražara. U Jažićima sve polomljeno. Nema nekadašnje pilane. Tu su samo bukovi balvani koji čekaju da budu dalje prevezeni. Pravo iznenađenje bila je škola na Oblju. Objekat napola porušen i više nije za upotrebu. Tunela kod Nedavića više nema. Prosijekli ga. Strah od visine poslije tunela je i dalje ostao. Put relativno loš sa puno krivina i usjeka. U Ulogu još veće razočarenje. Pustoš. Gotovo svi objekti uloške mahale su razoreni i porušeni. Škola uloška zatvorena, zarasla u korov. Oko nje sve u neredu...

PORIJEKLO PORODICE POZDER (iz Donjeg Lukog)

KAKO JE BILO ?

Gotovo pouzdano se zna da je jedna porodica Pozdera, negdje oko polovine 19.vijeka, po nalogu tadašnjih vlastodržaca morala preseliti iz mjesta Lizoperci u rejon Goražda. Na tom putu koji je tada morao ići dolinim Neretve, preko Zagorja i Miljevine, jedan od stasitih momaka zaljubi se u neku djevojku u selu Bojići, nadomak Kalinovika, i oženi se njome. Djevojka bijaše od porodice Melez, sa Dagnja. Taj Pozder se zvao Muhamed. Muhamedu ostade nešto porodične ušteđevine te on nabrzinu kupi zemlju od nekog prevaranta, mještanina. Ta kupovina završi neslavno jer vlasnik prekonoći prodade tu istu zemlju drugom čovjeku i tako uze novac od obojice. Muhamed, sam, ostao iza porodice, ne imade snage da istjera pravdu. Izgubi i kupljenu zemlju i novac. Muhamed nastavi življeti u tazbini. Poznato je da je Muhamed u tom braku imao kćerku Ajkunu i dva sina. Ipak, Muhamedu umrije rano žena. On, u tom teškom i suludom vremenu, ne nalazeći spasa, oženi se ponovo, a nedugo potom odseli za Sarajevo. Od njega vode porijeklo sarajevski Pozderi u naseljima Soukbunar i Urijandedina. Muhamedova kćerka Ajkuna udade se za Durana Hadžića na Kutine. Muhamedova dvojica sinova izabraše drugačije puteve. Jedan odseli u Trnovo. Tu se oženi i nastani. Njegovi potomci su tu žiljeli sve do ovog zadnjeg rata. Ratna dešavanja natjerala su Pozdere iz Trnova da se presele u Sarajevo. Ipak, kuće i vikendice Pozdera u Trnovu se obnavljaju. Drugi brat koji se zvao Alija odseli kod bega Pilipovića na Gornje Luko, na Laz gdje je  bila kula (Ahar) begova Pilipovića. Pilipovićima je pripadala Župa zagorska. Ipak, pouzdano se zna da su Hotovlje i Zelomići pripadali bezima Čengićima sa Jelašaca. U Hotovlju im je bila i jedna od desetak kula koje su imali na ovim prostorima. Kula je bila ispod današnje džamije u Hotovlju. To, zašto je porodica Pozder odselila iz Bojića na Gornje Luko, teško je danas odognetnuti. Postoji vjerovanje da to ima veze sa pogibijom Smail-age Čengića u Gacku 1840.godine i slabljenja uticaja bega Čengića na ovim prostorima. Alija je služio bega na Gornjem Lukom, a onda mu beg, plašeći se Austrougarskih zakona i gubitka vlastitih posjeda dade svoj posjed u Donjem Lukom. Tu, u Donjem Lukom, Alija je obrađivao neplodnu zemlju i hranio sebe i porodicu. Alija je bio oženjen od Kajanija, iz Bjelimića. Za svoga boravka kod bega Pilipovića, pao je i trajno povrijedio nogu te je imao problema pri hodu. Alija je imao dva sina, Avdiju i Salka. Salko je poginuo negdje na južnom frontu ratujući zajedno sa Austro-Ugarima. Avdija je ostao u Donjem Lukom i riješio se bega i begluka. Negdje u to vrijeme na vlast je došla Austro-Ugarska i zemlja je pripala Avdiji. Avdija imao dva sina koji su odrasli i poženili se. Bili su to Meho  i Alija. Ostala populacija nestala je zajedno sa naletima šarlaha, kolere i drugih bolesti. Alija je ostao živjeti u Lukom sve do 1992. godine, a Meho je čitav radni vujek proveo u FDS. Danas više niko ne živi u selu Donje Luko. Nekada u maju 1992. članovi porodice Pozder koji se zatekoše na Lukom, morali su napustiti svoje ognjište i odseliti u susjedne Bjelimiće. Ubrzo, po njihovom odlasku, stigla je nova kuga u ovaj kraj. Sve što je postojalo u Donjem Lukom i što je ljudska ruka stvorila, izgorjelo je. 

LEGENDA

Legenda koja postoji u porodici Pozder (porodici koja je življela u selu Luko) drugačija je od one koju možemo pročitati o porijeklu porodice Pozder na portalu (srpska dijaspora)koji nosi naziv POREKOLO PORODICA. Tu između ostalog piše:” Među prezimenima u Lici, Baniji, Kordunu, u "Karlovačkom vladičanstvu", nema ovog prezimena (misli se na prezime Pozder), ali ni u Bosni, osim u obliku Pozderović, u Tešnju, gde slave Sv. Simeona Bogoprimca. Postoje i Pozderci, muslimani iz Cazina, koji su se posle 1699. godine doselili iz (slavonske) Požege. To su prezime, navodno, dobili po tome što se njihov predak, prilikom bežanije u Bosnu, "krio u pozderu".

Jasno je da prezime Pozder postoji u Bosni i Hercegovini i to kod Jablanice(BiH)i u Prozoru, kod Kalinovika i Trnova, te u Goraždu. 

Prema obiteljskoj legendi, onoj koju sam ja čuo od svojih predaka, Pozderi  su porijeklom iz Crne Gore, vjerovatno iz okoline Budve. Tu su bili poreznici u turskoj vlasti i imali su prezima Bajraktarević. U nekom od ratnih sukoba Turaka i Crnogoraca, Pozderi su izvukli deblji kraj. Crnogorci su poubijali sve muškarce porodice (tada) Bajraktarević. Žene su uspjele sakriti samo jedno dijete. Sakrile su ga u tek iščešljan ćeten ili konoplju od koje su se u to vrijeme tkali svi odjevni predmeti. Dijete su  kasnije prozvali Pozder. Porodica se nedugo zatim seli u Goražde. Pretpostavlja se da su tu u Goraždu sami sebi nadjenuli novo prezime, Pozder.  Tu su živjeli neko vrijeme. Potom, dvojica braće bojeći se crnogorske osvete zbog poreza, krenuše dalje ka Kalinoviku i još dalje, prema Prozoru i Jablanici. Jedan brat ipak ostaje u Goraždu. Dok su odmarali u selu Bojići, zapadno i blizu Kalinovika jedan brat se zaljubi u neku lijepu djevojku i ostade tu u tazbini živjeti. Drugi brat produži dolinom Neretve i zaustavi se u mjestu Lizoperci nadomak Jablanice. Tu mu se učini da je našao zemaljski raj. (Postoji mišljenje da se ovaj Pozder prvo doselio u Prozor i tu živio. Tek njegovi potomci nešto kasnije su odselili u Lizoperce kod Jablanice). Tako se porodica razdijeli na tri dijela a da se više nikada ne sastavi. Danas Pozderi iz  Lizoperaca i ostali Pozderi gotovo da se i ne poznaju. 

***********************************************

Moguće je da je porodica Pozder postojala i prije dolaska Turaka. Možda su svi Pozderi, oni iz okoline Varaždina (mjesto Nedeljanac, gdje Pozdera ima najviše), oni od Benkovca, Prozora, Sombora, Sarajeva, Podorašca, Mostara, Jablanice, Trnova, Donjeg Lukoga, iz Beograda, Goražda i dalje, bili jedna porodica. Vrijeme i druge prilike na zemlji učinili su da se porodica razdijeli te tako danas imamo Pozdera i katolika i pravoslavaca i muslimana. Najveći krivac za razilazak Pozdera bio je vjerovatno kuga koja je masovno odnosila živote na ovim prostorima. Bezi su u opustjela sela dovodili nove ljude iz područja koja je ova opaka bolest mimoišla. Moguće je da su Pozderi na takav način bili prisiljeni da se presele u daleka i nepoznata područje gdje su padali pod tuđ uticaj pa tako morali mijenjati vjeru, običaje i sve ostalo. 

Ipak, čini se sigurnim da je porodica Pozder, bar što se tiče lokaliteta: Prozor, Jablanica, Luko, Trnovo i Goražde, prvobitno življela na području općine Prozor. Odatle se porodica vremenom razdijelila prvo do Lizoperaca i Goražda. Gotovo pouzdano se zna da je ovdašnja porodica Pozder doselila iz Prozora prvo u Bojiće, a potom na Luko i u Trnovo.

Kakogod bilo, poštujem sve Pozdere na ovom svijetu i drago mi je kad mi se jave, bar na facebook-u. Ako malo bolje pregledamo internet, vidjet ćemo da prezime Pozder postoji i u Mađarskoj. Da li je pradomovina Pozderima bila Ugarska ili su Pozderi doselili u nju, teško je danas znati.