utorak, 27. siječnja 2015.

NARODNI OBIČAJI NA LUKOM I JOŠ PONEŠTO...

 Narodni običaji na Lukom
 Tih šezdesetih i sedamdesetih godina Luko je bilo pravo selo. Kuće prepune omladine. Življelo se i radilo. Struje nije bilo. U malim seoskim kućama noć su rastjeravale petrolejske lampe. Na sijelo se išlo sa fenjerom. I taj fenjer je bio na petrolej. Malo ko je imao baterijsku lampu. Baterije su bile skupe. Sjećam se da mi je babo Alija kupovao baterije od 4,5 volti i da sam ih nosio u školu. To je bilo kada sam bio šesti razred. Valjalo se sa Oblja, preko Jezeraca  i Gornjeg Lukog spustiti u Donje Luko, i to noću. Na Oblju se predmetna nastava odvijala u drugoj smjeni, a pješačiti je trebalo oko sahat i po. Malo je mojih vršnjaka išlo na Obalj u školu. Većinom su je napustili i ostali u selu čuvajući ovce i goveda. Svaka kuća imala je bar po par volova i tri krave. Pored toga svi su imali bar 30 ovaca. Od toga se življelo, od prodaje janjaca i teladi. Nije se kupovalo sve i svašta kao danas. Žito (ječam, pšenica, raž i zob, sijelo se. Svaka kuća imala je konja. Pokošeno žito dogonilo se na guvna i tu se vrhlo. To su činila, najčešće, dva uhamljena konja koje je jedan od ljudi tjerao u krug. Kasnije se izdvajala slama, a izvršeno žito se previjavalo na vjetru. Vjetra uvijek nije bilo pa se čekao pogodan i dovoljno jak vjetar. Zob se sijala radi konja. Ona se davala konjima kao dopunska hrana. Raž je pak služila za krovove. Sjećam se kad su gotovo sve štale u selu bile pokrivene raževim snopovima. Ne da se nije moglo. Lim se nije imao gdje kupiti. Pored toga Luko je bilo selo koje nije imalo dobar put i vezu  sa komunikacijom Ulog – Kalinovik ili Kalinovik – Ljuta. Lim se nije mogao ni dobaviti. Tek sedamdesetih počela su se dogoniti limena burad. Burad su se rasijecala i od toga se pravile table kojima su se pokrivale štale. Nije bilo ni traktora. Sve se prevlačilo i premicalo volovskom zapregom. Dva bi se vola uhvatila u jaram. Prikači dovoljno dug lanac i vuci sijeno(foje). Pored toga svako je imao saone i kola. Saone su bile dva paralelna drveta sa stupcima i vezama. One su se koristile zimi. Ljeti, pak, korištena su drvena kola. Točkovi kola su se pravili od drveta. U krug sa klinima. Pravi točak iz četiri polukružna dijela i sa osovinom. Ječam ili pšenica koja bi se izvrhla tjerana je u vodenice na mljevenje. Mlinovi su se nalazili u Dindolu (Bostandžijini) u Jezercima (Aljov) i u Hotovlju (Kajmovića). Nekada čuveni Kunića mlinovi u Krupcu tada nisu radili. Ili ja se bar ne sjećam da jesu. U mlinove žito se tjeralo na konjima. Konji su bili i glavno prenosno sredstvo preko Jezeraca. Jedina prodavnica nalazila se na Oblju. Put preko Jezeraca zbog toga bio je česta ljudska i konjska komunikacija. Djeca su radila sve teške poslove. Biti čobanin bio je isuviše lahak posao. Najteži posao bio je košenje trave. To se radilo ručno, kosom. U koševini su učestvovala i muška djeca počev od trećeg razreda pa dalje. Posebno najstarija djeca u porodici. Majke i sestre bile su kupilice. Željno se očekivao ručak koje su one donosile i počinjale sakupljati sijeno.  Navečer horila se pjesma. Prednjačili su oni dječaci/momci koji su napustili školu. Pa oni su svakodnevno vježbali. To im je bilo osnovno zanimanje. Ko će glasnije pjevati, ko će dalje baciti kamen i slično. Djevojke i djevojčice nosile su dimije. U kolu, a i inače momak i djevojka, muškarac i žena nisu se smjeli dotaknuti. Pa i pozdrav je bio samo verbalni. Oni koji nisu bili rod morali su paziti da se ne taknu inače bi to bila velika sramota. Življelo se uglavnom slabo
Jela i pića
Osnovno jelo bila je pita. Pravljeno je više vrsta pita. Bilo je tu sirnica, zeljanica, krompiruša, a rijetko i bureka. Moja nana Mjera (rođ. Podrum) znala je napraviti pitu koje se i danas sjećam. Čini mi se čujem njen miris. Pita se zvala tirintuša. Tirint (tirit) se pravio od brašna, a ostalo je isto kao i kod ostalih pita. Od jela treba istaknuti razbor. To se pravilo poslije pretapanja mladoga masla u staro maslo. Čorbe su svakako bile čest obrok. Posebno su bile ukusne one sa ovčijim mesom. Svaka kuća ujesen bi zaklala po nekoliko ovaca. To bi se sušilo na tavanu. U hladne zimske dane zamirisala bi čorba sa mesom u selu. Mlijeko slatko i kiselo bili su čest obrok. Lučani su voljeli mlijeko. Lučki pašnjaci su pitomi i sočni, a i mlijeko je bilo kvalitetno. Posebno mi je ostalo u sjećanju  gusto ovčije jesenje mlijeko. Ono je imalo poseban okus i miris. Od slatkih jela pravila se sutlija, hurmašice, a posebno su ostale zapamćene gurabije. One su mogle dugo ostati a da se ne pokvare. Za to su, valjda i bile polularne kod domaćica. U jesen pravili se bestilji i pekmezi. Iz hošafana vio se dim i osjećao miris napola pečenih krušaka. Pravio se hošaf. Tako su se zvale osušene kruške. Od toga se kasnije, zimi pravio kompot, ali i on se zvao hošaf. I tako........
Lov
Lučani su voljeli i lov. Čuveni lučki lovci bili su: Haso Vilić, Alija Vilić i Alija Pozder. Družili su se i lovili. U goste su  im često dolazili lovci iz susjednih sela: Jusuf i Šaban Šito, Duran i Haso Imamović. Pored njih često su dolazili lovci iz Kalinovika i Sarajeva, a ponekad i lovci iz Srbije (iz Smedereva). Odakle oni da dođu na Luko, ni danas mio nije jasno....Gotovo sve te lovačke puške predate su 1992. godine kalinovačkoj miliciji u školi na Kutinama. Poslije rata su uglavnom vraćene prijašnjim vlasnicima.
 Mejra (Hajdara) Vilić
To je lik koga se uvijek rado sjećam. Kao mali, od pet ili više godina sa Mejrom sam čuvao ovce. Sam nisam smio, a ni umio. Pašnjaka je bio malo. Ono što je i bilo, ograđeno je. Prave livade nisu bile ispaša. Bile su to plotom ograđene površine koje je valjalo kositi. U njih  do jeseni nije bilo pristupa ni stoci, a ni čobanima. Mejra je bila odrasla djevojka kad sam ja bio mali. Sjećam se da sam joj pisao pisma momcima. Tad je običaj bio da dobra i lijepa djevojka(cura) mora imati što više momaka. Ona koja je imala najviše momaka, ta je  i djevojka smatrana najboljom. To je bilo cool. I tada sam imao smisla za lijepu pisanu riječ. Nekako, to mi je išlo od ruke. Znao sam maštati. A bez mašte nema ni dobrog pismenog rada. Sjećam se vremena kad se Mjera udala. Taj dan smo čuvali ovce. Njen budući muž bio je cio dan sa nama. U jednom momentu Mejra je tražila da povratim stado koje se približavalo šumi u Dervišovoj lazini. Ja nisam poslušao. Htio sam da čujem šta se to priča kad se ašikuje. I danas se osjećam krivim zbog toga. Tad to nisam razumio. Nisam shvatio šta to znači biti bar na momenat sam sa voljenom osobom. Ali šta ? Nazad se ne može. To tako ostaje u mom sjećanju. To vrijeme davno je prošlo. Tad sam bio mali da to razumijem. Bio sam, čini mi se, četvrti ili peti razred osnovne škole. Mejra je nekoliko godina kasnije otišla sa mužem u Kopar u Sloveniju gdje i danas živi. Uvijek će mi ostati veoma draga osoba. .

Nema komentara:

Objavi komentar