Narodni običaji na Lukom
Tih
šezdesetih i sedamdesetih godina Luko je bilo pravo selo. Kuće prepune
omladine. Življelo se i radilo. Struje nije bilo. U malim seoskim kućama
noć su rastjeravale petrolejske lampe. Na sijelo se išlo sa fenjerom. I
taj fenjer je bio na petrolej. Malo ko je imao baterijsku lampu.
Baterije su bile skupe. Sjećam se da mi je babo Alija kupovao baterije
od 4,5 volti i da sam ih nosio u školu. To je bilo kada sam bio šesti
razred. Valjalo se sa Oblja, preko Jezeraca i
Gornjeg Lukog spustiti u Donje Luko, i to noću. Na Oblju se predmetna
nastava odvijala u drugoj smjeni, a pješačiti je trebalo oko sahat i po.
Malo je mojih vršnjaka išlo na Obalj u školu. Većinom su je napustili i
ostali u selu čuvajući ovce i goveda. Svaka kuća imala je bar po par
volova i tri krave. Pored toga svi su imali bar 30 ovaca. Od toga se
življelo, od prodaje janjaca i teladi. Nije se kupovalo sve i svašta kao
danas. Žito (ječam, pšenica, raž i zob, sijelo se. Svaka kuća imala je
konja. Pokošeno žito dogonilo se na guvna i tu se vrhlo. To su činila,
najčešće, dva uhamljena konja koje je jedan od ljudi tjerao u krug.
Kasnije se izdvajala slama, a izvršeno žito se previjavalo na vjetru.
Vjetra uvijek nije bilo pa se čekao pogodan i dovoljno jak vjetar. Zob
se sijala radi konja. Ona se davala konjima kao dopunska hrana. Raž je
pak služila za krovove. Sjećam se kad su gotovo sve štale u selu bile
pokrivene raževim snopovima. Ne da se nije moglo. Lim se nije imao gdje
kupiti. Pored toga Luko je bilo selo koje nije imalo dobar put i vezu sa
komunikacijom Ulog – Kalinovik ili Kalinovik – Ljuta. Lim se nije mogao
ni dobaviti. Tek sedamdesetih počela su se dogoniti limena burad. Burad
su se rasijecala i od toga se pravile table kojima su se pokrivale
štale. Nije bilo ni traktora. Sve se prevlačilo i premicalo volovskom
zapregom. Dva bi se vola uhvatila u jaram. Prikači dovoljno dug lanac i
vuci sijeno(foje). Pored toga svako je imao saone i kola. Saone su bile
dva paralelna drveta sa stupcima i vezama. One su se koristile zimi.
Ljeti, pak, korištena su drvena kola. Točkovi kola su se pravili od
drveta. U krug sa klinima. Pravi točak iz četiri polukružna dijela i sa
osovinom. Ječam ili pšenica koja bi se izvrhla tjerana je u vodenice na
mljevenje. Mlinovi su se nalazili u Dindolu (Bostandžijini) u Jezercima
(Aljov) i u Hotovlju (Kajmovića). Nekada čuveni Kunića mlinovi u Krupcu
tada nisu radili. Ili ja se bar ne sjećam da jesu. U mlinove žito se
tjeralo na konjima. Konji su bili i glavno prenosno sredstvo preko
Jezeraca. Jedina prodavnica nalazila se na Oblju. Put preko Jezeraca
zbog toga bio je česta ljudska i konjska komunikacija. Djeca su radila
sve teške poslove. Biti čobanin bio je isuviše lahak posao. Najteži
posao bio je košenje trave. To se radilo ručno, kosom. U koševini su
učestvovala i muška djeca počev od trećeg razreda pa dalje. Posebno
najstarija djeca u porodici. Majke i sestre bile su kupilice. Željno se
očekivao ručak koje su one donosile i počinjale sakupljati sijeno. Navečer
horila se pjesma. Prednjačili su oni dječaci/momci koji su napustili
školu. Pa oni su svakodnevno vježbali. To im je bilo osnovno zanimanje.
Ko će glasnije pjevati, ko će dalje baciti kamen i slično. Djevojke i
djevojčice nosile su dimije. U kolu, a i inače momak i djevojka,
muškarac i žena nisu se smjeli dotaknuti. Pa i pozdrav je bio samo
verbalni. Oni koji nisu bili rod morali su paziti da se ne taknu inače
bi to bila velika sramota. Življelo se uglavnom slabo
Jela i pića
Osnovno
jelo bila je pita. Pravljeno je više vrsta pita. Bilo je tu sirnica,
zeljanica, krompiruša, a rijetko i bureka. Moja nana Mjera (rođ. Podrum)
znala je napraviti pitu koje se i danas sjećam. Čini mi se čujem njen
miris. Pita se zvala tirintuša. Tirint (tirit) se pravio od brašna, a
ostalo je isto kao i kod ostalih pita. Od jela treba istaknuti razbor.
To se pravilo poslije pretapanja mladoga masla u staro maslo. Čorbe su
svakako bile čest obrok. Posebno su bile ukusne one sa ovčijim mesom.
Svaka kuća ujesen bi zaklala po nekoliko ovaca. To bi se sušilo na
tavanu. U hladne zimske dane zamirisala bi čorba sa mesom u selu.
Mlijeko slatko i kiselo bili su čest obrok. Lučani su voljeli mlijeko.
Lučki pašnjaci su pitomi i sočni, a i mlijeko je bilo kvalitetno.
Posebno mi je ostalo u sjećanju gusto
ovčije jesenje mlijeko. Ono je imalo poseban okus i miris. Od slatkih
jela pravila se sutlija, hurmašice, a posebno su ostale zapamćene
gurabije. One su mogle dugo ostati a da se ne pokvare. Za to su, valjda i
bile polularne kod domaćica. U jesen pravili se bestilji i pekmezi. Iz
hošafana vio se dim i osjećao miris napola pečenih krušaka. Pravio se
hošaf. Tako su se zvale osušene kruške. Od toga se kasnije, zimi pravio
kompot, ali i on se zvao hošaf. I tako........
Lov
Lučani su voljeli i lov. Čuveni lučki lovci bili su: Haso Vilić, Alija Vilić i Alija Pozder. Družili su se i lovili. U goste su im
često dolazili lovci iz susjednih sela: Jusuf i Šaban Šito, Duran i
Haso Imamović. Pored njih često su dolazili lovci iz Kalinovika i
Sarajeva, a ponekad i lovci iz Srbije (iz Smedereva). Odakle oni da dođu
na Luko, ni danas mio nije jasno....Gotovo sve te lovačke puške predate
su 1992. godine kalinovačkoj miliciji u školi na Kutinama. Poslije rata
su uglavnom vraćene prijašnjim vlasnicima.
Mejra (Hajdara) Vilić
To je
lik koga se uvijek rado sjećam. Kao mali, od pet ili više godina sa
Mejrom sam čuvao ovce. Sam nisam smio, a ni umio. Pašnjaka je bio malo.
Ono što je i bilo, ograđeno je. Prave livade nisu bile ispaša. Bile su
to plotom ograđene površine koje je valjalo kositi. U njih do jeseni
nije bilo pristupa ni stoci, a ni čobanima. Mejra je bila odrasla
djevojka kad sam ja bio mali. Sjećam se da sam joj pisao pisma momcima.
Tad je običaj bio da dobra i lijepa djevojka(cura) mora imati što više
momaka. Ona koja je imala najviše momaka, ta je i
djevojka smatrana najboljom. To je bilo cool. I tada sam imao smisla za
lijepu pisanu riječ. Nekako, to mi je išlo od ruke. Znao sam maštati. A
bez mašte nema ni dobrog pismenog rada. Sjećam se vremena kad se Mjera
udala. Taj dan smo čuvali ovce. Njen budući muž bio je cio dan sa nama. U
jednom momentu Mejra je tražila da povratim stado koje se približavalo
šumi u Dervišovoj lazini. Ja nisam poslušao. Htio sam da čujem šta se to
priča kad se ašikuje. I danas se osjećam krivim zbog toga. Tad to nisam
razumio. Nisam shvatio šta to znači biti bar na momenat sam sa voljenom
osobom. Ali šta ? Nazad se ne može. To tako ostaje u mom sjećanju. To
vrijeme davno je prošlo. Tad sam bio mali da to razumijem. Bio sam, čini
mi se, četvrti ili peti razred osnovne škole. Mejra je nekoliko godina
kasnije otišla sa mužem u Kopar u Sloveniju gdje i danas živi. Uvijek će
mi ostati veoma draga osoba. .
Nema komentara:
Objavi komentar