utorak, 27. siječnja 2015.

Dječije igre u Dolu

BEZBRIŽNO DJETINJSTVO U DOLU       
Tih bezbrižnih sedamdesetih i osamdesetih godina u ovim krajevima bio je običaj da oni koji su napustili Luko i otišli u fabrike u Sarajevo, odmor provedu u rodnom selu. Taj odmor najčešće su provodili u pomaganju rodbini u sakupljanju ljetine. Negdje u tom vremenu u Donjem Lukom su življeli Alija Pozder sa osam članova porodice, Hajdar Vilić sa dva člana i Smail Vilić sa dva člana. U Donjem Lukom za vrijeme odmora okupljali bi se još i : Meho Pozder, Alija Vilić, Meho Vilić, Salko Vilić, Omer Vilić, Šaban Vilić i Džemo Vilić. Kad bi utihnula pjesma kosaca i kupilica, začas bi na scenu stupili mi, djeca. Mjesto okupljanja bila je nevelika zaravan zvana Do. Do je bio naša Marakana. Svi su igrali fudbal. Igrane su i ostale, tada nama poznate igre. U tim igrama učestvovala su sva djeca, tada uglavnom osnovnoškolskog uzrasta. Da ih nabrojim: Ismet (Alije) Pozder, Ćamila (Alija) Pozder, Zineta (Alije) Pozder, Jasmin (Meha) Pozder, Jasmina (Meha) Pozder, Tidža (Alije) Vilić, Vasvija (Alije) Vilić, Mirsada (Šabana) Vilić, Ifeta (Šabana) Vilić, Amira (Šabana) Vilić, Azemina (Šabana) Vilić, Dževad (Meha) Vilić, Samira (Meha) Vilić, Mirsad (Omera) Vilić, Mirsada (Šabana) Vilić, Nedžad (Džema) Vilić, Hajdar (Salka) Voloder, Avdo (Salka) Voloder, Amir (Šeća) Mahović, Vasvija (Šeća) Mahović i Amira (Šeća) Mahović. Ukupno dvadeset djece. Na spavanje se nije išlo do kasno u noć. Dječija graja remetila je savršen seoski mir koji je vladao tokom čitave godine u ovom kraju. U početku sturje nije bilo. Nismo žurili da odgledamo španske sapunice i odslušamo neku od radio emisija. Svima nam je prijao miris tek pokošene livade i zdušna pjesma zrikavaca u noći. To tiho daleko djetinjstvo vjerovatno nam je zapretano i danas negdje u dnu duše odakle ponekad bljesne i ponovo se vrati na svoje mjesto. Tako valjda treba da bude

Nema komentara:

Objavi komentar