Tih bezbrižnih
sedamdesetih i osamdesetih godina u ovim krajevima bio je običaj da oni
koji su napustili Luko i otišli u fabrike u Sarajevo, odmor provedu u
rodnom selu. Taj odmor najčešće su provodili u pomaganju rodbini u
sakupljanju ljetine. Negdje u tom vremenu u Donjem Lukom su življeli
Alija Pozder sa osam članova porodice, Hajdar Vilić sa dva člana i Smail
Vilić sa dva člana. U Donjem Lukom za vrijeme odmora okupljali bi se
još i : Meho Pozder, Alija Vilić, Meho Vilić, Salko Vilić, Omer Vilić,
Šaban Vilić i Džemo Vilić. Kad bi utihnula pjesma kosaca i kupilica,
začas bi na scenu stupili mi, djeca. Mjesto okupljanja bila je nevelika
zaravan zvana Do. Do je bio naša Marakana. Svi su igrali fudbal. Igrane
su i ostale, tada nama poznate igre. U tim igrama učestvovala su sva
djeca, tada uglavnom osnovnoškolskog uzrasta. Da ih nabrojim: Ismet
(Alije) Pozder, Ćamila (Alija) Pozder, Zineta (Alije) Pozder, Jasmin
(Meha) Pozder, Jasmina (Meha) Pozder, Tidža (Alije) Vilić, Vasvija
(Alije) Vilić, Mirsada (Šabana) Vilić, Ifeta (Šabana) Vilić, Amira
(Šabana) Vilić, Azemina (Šabana) Vilić, Dževad (Meha) Vilić, Samira
(Meha) Vilić, Mirsad (Omera) Vilić, Mirsada (Šabana) Vilić, Nedžad
(Džema) Vilić, Hajdar (Salka) Voloder, Avdo (Salka) Voloder, Amir
(Šeća) Mahović, Vasvija (Šeća) Mahović i Amira (Šeća) Mahović. Ukupno
dvadeset djece. Na spavanje se nije išlo do kasno u noć. Dječija graja
remetila je savršen seoski mir koji je vladao tokom čitave godine u ovom
kraju. U početku sturje nije bilo. Nismo žurili da odgledamo španske
sapunice i odslušamo neku od radio emisija. Svima nam je prijao miris
tek pokošene livade i zdušna pjesma zrikavaca u noći. To tiho daleko
djetinjstvo vjerovatno nam je zapretano i danas negdje u dnu duše odakle
ponekad bljesne i ponovo se vrati na svoje mjesto. Tako valjda treba da
bude
Nema komentara:
Objavi komentar