utorak, 27. siječnja 2015.

ZAGORJE - KALINOVIK I ŽUPA ZAGORSKA

Kalinovik je bosanskohercegovačka općina i gradić koji se nalazi šezdesetak kilometara južno od Sarajeva, a graniči sa općinama Foča, Ustikolina, Konjic, Nevesinje, Gacko i Trnovo. Kalinovik se nalazi na visini od 1070 metara iznad mora. Po popisu iz 1991. godine, u općini Kalinovik živjelo je 4.667 stanovnika, od toga u gradu Kalinoviku - 1.385. Općina se sastojala iz nekoliko područja. To su Ulog, Obalj, Župa zagorska, Ljuta, Varoš, Dobro Polje. Župa zagorska prije rata bila je naseljena pretežno Bošnjacima.
Župa zagorska je jugozapadni dio općine Kalinovik (Zagorje). Župu zagorsku čine sela: Kutine, Bojići, Daganj, Sočani, Hotovlje, Brda, Luko i Polje..Taj predio uokviruju riječice Zavala i Tatinac te Vrhovinska rijeka  sa sjeverne i istočne strane, sa južne strane rijeka Neretva, a sa zapadne rijeka Ljuta.
 

Photobucket Na: http://www.montenegrina.net/pages/pages1/istorija/cg_u_xix_vijeku/smail_aga_cengic_mit_i_stvarnost.htm                                                                                                                        mogu se pronaći veoma interesantni podaci iz historije ovoga kraja...evo nekoliko citata:
Govori se o bezima Čengićima na Zagorju i o čuvenom Smail-agi Čengiću:
"Bezi Čengići kazuju da se njihovi stari iz Čengerlije (Mala Azija) u Bosnu doseliše prije jedno 300 godina i da su najprije pali u Zagorje u selo Jažići blizu Kalinovika, gdje sagradiše prvu Čengića kulu. Iz Jažića brzo su se Čengići razasuli po Zagorju, u okolišu od neko dva sata, te se nastaniše u selima Borije, Jelašca, Mjehovina, Kute i Vihovići. ...........U Istočnoj Bosni je bilo više njihovih kula i odzaka. Akademik Hamdija Krševljaković u svojoj monografiji o Čengićima piše da je samo na Zagorju, početkom 19. stoljeća bilo sedam kula i odzaka: Borije, Jelašca, Kuta, Mjehovina, Hotovlje, Zelumići i Vihovići. Putopisac i historičar Evlija Čelebija, koji je po drugi put proputovao Bosnu, mislim, 1664, opisuje odzak Ali¬paše Čengića na Zagorju: „Dvori Čengića su kao tvrđava veliki odzak (curia nobilitaris), koji ima kojih tri stotine soba, divanhana (prostorija za audijencije i vijećanje), banja, kuhinja, magazine, te štale u koje se može smjestiti dvije hiljade konja. U ovoj zemlji takve dvore nazivaju „odzak”... Broj soba čini mi se pretjeranim, ali se vidi da je to bilo veliko i bogato.
.......Čengići su u prošlosti igrali veliku ulogu u životu Hercegovine. Godine 1800. Čengići se naseliše i u Gacko.....Najčuveniji predstavnik ove porodice u 19. vijeku bio je Ismail ili Smail-aga Čengić, sin Ibrahimov, glavna ličnost besmrtnog epa Ivana Mažuranića „Smrt Smail-age Čengića” i većeg broja epskih narodnih pjesama. Rođen je u selu Jelašca, nedaleko od Kalinovika oko 1780. godine................Ferdo Šišić kaže za njega da je bio „veoma pravedan i čovekoljubiv gospodar, zaštićujući na svakom koraku svoju raju tako da je bilo dosta reći: „ja sam iz Smail-agina kadiluka”, pa da te niko nije smio dirnuti”..............Smail-aga je stolovao u Lipniku kod Gacka. Njegova čuvena kula bila je ozidana od kamena i pokrivena takođe kamenim pločama. Donji dio, izba, bio je sav u obliku svoda, a na gornjim bojevima bile su sobe. Oko osnovne kule bile su sagrađene još četiri zgrade, i to: haremluk (za žene), musafirhana (za goste), jedna kuća za pandure i jedna za zatvor. Sve je to bilo opasano kamenim zidom, visine četiri metra, a na njemu su bila dvoja vrata; velika dvokrilna kapija, koja je gledala u polje i mala kapija za žene. Unutar zida nalazila se i dzamija sa drvenim munarom. Kasnije su Austrijanci kamen kojim je kula bila zidana odnijeli u Avtovac i upotrijebili za gradnju kasarne. ....."
Čengići su u 18. vijeku odselili u Tursku...Njihove posjede na Zagorju zaposjeo je beg Pilipović. Pilipović je umjesto Jelašaca za svoje stolovanje odabrao Luko. Luko je bilo izuzetno po mnogo čemu. Prvo, geografski Luko je bilo džep u koji se moglo doči samo sa dvije strane. Drugo Luko je ravno mjesto i plodno uz to. Sa Lukog puca vidik sve do Kalinovika, do Zelengore i Treskavice. Kažu da je Pilipovića bilo sve od Dindola do iza Kalinovika i od Treskavice do Nedavića...U 18 i 19. vijeku harala je kuga. Mnoga sela bi preko noći ostajala bez žive duše. Bezi su u ta prazna sela dovodili novo stanovništvo iz raznih krajeva. Tako se valjda može objasniti i tvrdnja mnogih porodica u Župi zagorskoj i drugdje da su njihovi preci doselili iz Crne Gore, Hercegovine ili Foče...
Postoji priča kako su stanovnici sela Čitluk (bjelimićka strana) u to prošlo vrijeme, u predvečerje vidjeli kola (zapregu) koja su vukli volovi. Na kolima su bile dvije djevojke, držale se za ruke i pjevale. Kola su prošla selom. Ujutro, probudila se samo neka djevojka i tu čudnu priču ispričala kasnije. Svi ostali mještani pomrli su tu noć, od kuge.
Ovo nam opet može objasniti brojna bezimena groblja (hareme) sa bašlucima za koja niko ne zna čija su. Moguće je da se radi baš o onima koji su življeli prije na ovom području, a pomrli su od kuge. Tako je selo ostalo pusto. Oni koje su bezi kasnije doselili, sahranili su ih možda, a da nisu znali ni ko su ni kako se zvalo njihovo selo...

Nema komentara:

Objavi komentar